RECENZIJA: "Gukjesijang aka Ode To My Father / Oda mome ocu" (2014.) - Održati obećanje ili ispuniti životni san?


I Južna Koreja ima svoje 'blockbustere'. "Gukjesijang" ili u prijevodu "Oda mome ocu" je film koji je u kinima diljem svijeta pogledalo više od 14 milijuna gledatelja što ga čini drugim najgledanijim južnokorejskim filmom u povijesti. Na dodjeli nagrada "Grand Bell Awards" u Južnoj Koreji "Ode To My Father" je pomeo konkurenciju i osvojio nagrade za najbolji film, scenarij, fotografiju, montažu, zvuk, vizualne efekte, redatelja te najboljeg glavnog i sporednog glumca. Uz sve te nagrade, film je dobio i nominacije u kategorijama za najbolju glavnu i sporednu glumicu te kostimografiju. Vjerujem da Vam je već ovo dovoljna preporuka da pogledate film, a ako ipak nije, ja ću Vas pokušat primamiti u nastavku teksta.


"Oda mome ocu" je ratna melodrama prikazana kroz oči jednog čovjeka i to u periodu od gotovo 60 godina. Film započinje predivnom opuštajućom glazbom koja nas uvodi u život u Busanu, glavnoj luci i drugom najvećem gradu Južne Koreje. Već na početku se nazire fantastična fotografija koja je prisutna tijekom cijelog filma, a vrlo primamljivi prizori nude nam pogled na život ljudi, gužve na cestama i tržnicu gdje se neprestano nešto događa.

Dvoje ljudi. muškarac i žena u poodmakloj starosnoj dobi sjede na vrhu zgrade, točnije na terasi, promatraju grad s visoka i pričaju o životu. Muškarac upita ženu: "Znaš li koji je bio moj dječački san? Postati kapetan velikog broda poput ovog ispred nas." Možda Vam se ova informacija  trenutno čini nebitnom, ali važna je za nastavak teksta.


Muškarac kojeg sam spomenuo je Duk-soo. Duk-soo je 'stari prdonja', tvrdoglav i grub, a vlasnik je trgovine na tržnici. Njegova obitelj odlazi na putovanje, a njemu je pripao zadatak čuvati unuku. U jednom trenutku unuka će ga radoznalo priupitati 'Djede, što je to sjećanje?', a to pitanje će Duk-sooa podsjetiti na daleku prošlost, točnije na prosinac 1950. dok je trajao Korejski rat.

Razigrane i šarolike pejzaže Busana zamijenili su snijeg, jad, tuga i rat. Kina se približava Hungnamu, mjestu u Sjevernoj Koreji u kojem vlada ratno stanje. Brojni ljudi, uključujući malog Duk-sooa i njegovu kompletnu obitelj, bježe i pokušavaju se ukrcati na brod savezničkih snaga. Ovaj dio filma je vizualno najimpresivniji, a slike evakuacije velikog broja izbjeglica su iznimno potresne. Duk-soo i njegova obitelj će se uspješno ukrcati na brod, osim njegove sestre Maksoon koju će Duk-soo izgubiti prilikom penjanja na brod. Duk-soov otac silazi s broda i odlazi u potragu za svojom kćeri, a sina napušta riječima: "Ako se ne vratim, ti si glava obitelji. Dobro se brini za njih." Nekoliko mjeseci kasnije, Duk-soo, njegova majka i dvoje malo djece dolaze kod tete u Busan, ali tamo nisu baš poželjni jer ih smatraju 'komunjarama sa sjevera'.


Godišnja doba se izmjenjuju, godine prolaze, a Duk-soo odrasta. U trenucima dok je Duk-soo još dijete film je izuzetno komičan, lepršav i zaigran. S vremenom Duk-soo stari i počinje preuzimati odgovornost za svoju obitelj, baš kao što je obećao svome ocu. Detaljnije ne bih pisao o radnji da ne kvarim doživljaj, ali scenarij je stvarno raznolik i širok. Duk-soo putuje od Njemačke do Vijetnama, prolazi kroz različita životna razdoblja i doživljava razne situacije. Naravno, tu je i romantična priča, ali ona je vrlo pažljivo i diskretno prikazana.

"Oda mome ocu" je iznimno kvalitetan film u svakom pogledu, ali ističe se u jednom - glazbi. Za nju je zalužan Byung-woo Lee koji je radio glazbu za filmove "A Tale of Two Sisters", "The Host" i "Madeo". Izbor pjesama je vrlo neobičan za južnokorejski film, pa ćete tako slušati kombinaciju američkog "Let's Twist Again", njemačkih tužaljki i korejske himne.


I redatelj JK Youn ("Haeundae") se odlučio za inovativnost. Odlučio je u južnokorejski film ubaciti Amerikance, Nijemce i Vijetnamce, i ono šta je najzanimljive - svi oni govore svojim materinjim jezikom. Redatelj je pokazao da poštuje različitosti, ali pokazao je i da mu je želja bila napraviti internacionalni film koji će probiti granice Južne Koreje. Imao je hrabru ideju, ponovno je spojio ljude koji su danas odvojeni bedemom (Južna i Sjeverna Koreja) i poslao svijetu jasnu poruku kad je rat u pitanju. U filmu je izrečena jedna predivna poruka i u slučaju da se ne odlučite pogledati film, podijelit ću ju s Vama ovdje - "Kad je život težak, nemoj plakati sam. Čak je i list papira lakši kad se drži u dvoje."


Ako niste naviknuti na azijske filmove i niste upoznati s azijskim društvenim i životnim vrijednostima, njihovim poštovanjem prema obitelji i časti, postoji mogućnost da Vas film neće dirnut onoliko koliko bi trebao. Ipak, vjerujem da ćete se bez ikakvih problema poistovjetit s glavnim likom i zajedno s njim doći do kraja u kojem ćete sigurno plakati kao kišna godina. Svojim ratnim okruženjem i odnosom prema vlastitoj obitelji, "Oda mome ocu" podsjeća na Villeneueveovu "Našu majku", a s njom dijeli i iznimnu snagu i emociju.

Nekad niti sami nismo svjesni da jedno održano obećanje može ispuniti čovjekov životni san, čak i kad se čini da oni nisu uopće povezani jedno s drugim.

P.S. Ako se još uvijek dvoumite, pogedajte trailer. Vjerujem da nakon njega više nećete imati dvojbe.

IMDb - Link

OCJENA: 9/10



Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.

0 komentari:

Objavi komentar