RECENZIJA: "MOST ŠPIJUNA / Bridge of Spies" (2015.) između potencijala i propagande.


„Most špijuna”, najnoviji film Stevena Spielberga igra se s hladnoratovskim poimanjem svijeta. „Most špijuna” je bio intrigantan već u najavi jer je ponovno spojio poznata lica koja su ranije uspješno surađivala. Tom Hanks i Steven Spielberg ovim filmom potvrđuju da odlično surađuju kad usklade rasporede, ali „Most špijuna“ nije sasvim u skladu s njihovom reputacijom. Ukratko, govorimo o zanatski odlično napravljenom filmu, sjajne fotografije; ali s prizvukom klasične Spielbergove patetike kojoj ne može umaći već neko vrijeme i (što je još žalosnije) prikazom SAD-a koji bi možda bio primjeren vremenu prije ratova u Afganistanu i Iraku, a svakako prije Guantanama ili otvaranja sovjetskih hladnoratovskih arhiva u devedesetima. „Most špijuna“ je film koji se isplati pogledati, ali koji nije onako dobar koliko je hvaljen, niti koliko je mogao biti.


Spielberg je ovim filmom otišao u pedesete kad u SAD-u vlada Eisenhowerova administracija, a otkrivaju se i prvi sovjetski špijuni na američkom tlu. Iako je „crveni strah“ pojam koji do danas nije sasvim eliminiran iz američke vanjske politike, ovdje se jako dobro prikazuje reakcija na prve ulovljene sovjetske špijune. Upravo hvatanjem jednog od njih Spielberg počinje svoju priču. Rudolf Abel (Mark Rylance) je sovjetski špijun kojeg američke tajne službe uhvate odmah na početku filma. No, baš tu, na samom početku krije se jedan vizualni detalj koji možemo uzeti kao sažetak čitavog filma. U tom kadru vidimo Abela kako slika vlastiti autoportret. On je pred nama, ali i u zrcalu. Portret iz zrcala prenosi na platno. Tu, u tom sitnom detalju, sastoji se ono najvažnije u „Mostu špijuna“. Spielberg nam daje sukob dva svijeta, dva načina razmišljanja. Slično kao Kennedy i Hruščov na sastanku u Beču, tako i Spielberg nastoji Hladni rat pokazati kao sukob slobode i represije. No, intrigantna je ideja da su oba sustava (i sovjetski i američki) ustvari zrcalni odraz jedan drugoga. Motiv portreta je bitan, jer se ponavlja i na kraju kad simbolički zaokružuje priču.


U trenutku kad upoznajemo Jamesa B. Donovana (Tom Hanks), odvjetnika osigravajućeg društva, on nastoji riješiti slučaj koji mu je dodjeljen. Već u tom prvom razgovoru može se vidjeti kako Donovan promatra svijet. Ne, govori on, nećemo isplatiti odštetu za pet nezavisnih događaja radi jedne prometne nesreće. Dogodila se samo jedna nesreća, sa pet osoba. Ako vam tornado odnese kuću, dobit ćete odštetu za cijelu kuću. Ne za svaku dasku i svaki prozor. Ista je stvar i ovdje. Taj diskurs je također važan. Do kraja filma Spielberg i njega okreće u zrcalu.


Donovan je, i to saznajemo tek u trenutku kad mu je ponuđeno da brani Rudolfa Abela, zastupao tužilaštvo i u nirberškim procesima. Njegovo poimanje dobra i zla proizlazi iz Drugog svjetskog rata. Spielberg iskorištava svoju omiljenu temu kako bi objasnio idealistički pogled na svijet. Pogled koji, doznat ćemo to kasnije u toku filma, ne može kompromitirati nijedna strana hladnoratovskog sukoba. Pitanje je koja je bila Spielbergova namjera s ovim filmom? Je li namjeravao podsjetiti Amerikance na vrijednosti koje čine njihov Ustav i državu? Na koncu, pitanje ključno za ocjenu filma, je li namjera redatelja da kroz sovjetske postupke potakne osudu američkih postupaka prouzročenih „ratom protiv terora“? Odgovori na ova pitanja ključni su u procesu vrednovanja filmske priče, a ona je ključna za ukupnu ocjenu. Najviše zato, jer je Spielbergova režija zajedno s fotografijom Janusza Kaminskog – izvanredna.


Film se pričom može podijeliti na dva dijela od kojih su oba podjednako važna. Prvi dio odvija se u SAD-u, za vrijeme sudskog procesa Rudolfu Abelu. Strah od komunista budi ekstreme koji ne prezaju ni pred čim da bi suđenje dobilo željene rezultate. Postavlja se pitanje relevantnosti sudskog procesa, povjerljivosti odnosa odvjetnik-klijent, ali i sigurnosti Jamesa B. Donovana i njegove obitelji. Kulminacija ludila događa se netom po svršetku suđenja, a neki od tih pokliča zapanjujuće su slični onima koje imamo prilike čuti i ovih dana po pitanju islamskih izbjeglica, terorista ... Ekstremisti će, povijest nas uči, u strahu uvijek nalaziti opravdanje za svoje idiotizme.


Drugi dio priče odvija se u Istočnoj Njemačkoj. DDR je poprište nekih od najvažnijih događaja u Hladnom ratu, a činjenica da se priča koju nam servira „Most špijuna“ odvija 1960. svemu dodatno daje na važnosti. Godina je to kad je podignut Berlinski zid, a čisto narativno gledano ne postoji bolji trenutak za prikaz neusklađenosti dvaju sustava. Za vrijeme gradnje Zida netko je rekao „j...š državu koja mora graditi zid da svoje građane zadrži unutar granica“, a upravo nam to Spielberg nastoji pokazati ovim filmom. Usporedno s osudom Rudolfa Abela oboren je špijunski zrakoplov U2. Pilot Francis Gary Powers (Billy Magnussen)  je zarobljen. Zamjena dvojice zarobljenika čini se kao jedino moguće rješenje. Zamjena u središtu koje će se naći odvjetnik James B. Donovan kao civil i osoba čija ekspertiza se sastoji u prodavanju „osiguranja“, a sigurnost je jednoj i drugoj sukobljenoj strani prijeko potrebna.


Bez namjere da ulazim dalje u radnju filma pošto ne želim otkriti najvažnije elemente radnje istaknut ću nekoliko važnih poveznica s ovim filmom. Prije svega najočitija. Serija „Amerikanci“ već se nekoliko godina bavi sovjetskim špijunima na američkom teritoriju i iz njihove perspektive je odlično pokazana problematika (doduše kasnijeg) Hladnog rata. Sjajan prikaz špijunskih aktivnosti u Berlinu je i mini-serija „Tvrtka CIA“ iz 2007. u kojoj se vrlo sličnom tematikom bavi sjajna glumačka ekipa (Chris O'Donnell, Alfred Molina i Michael Keaton). Ono što je zajedničko tim serijama, ali i špijunskom trileru „Dečko, dama, kralj, špijun“ (opet po Le Carreu) prikaz je Hladnog rata koji nije ni izbliza tako crno-bijeli kakvim ga ovdje prikazuje Spielberg. Ono što me u kontekstu vremena posebno smeta prikaz je tretmana zatvorenika. Sovjetski je paradigma onog američkog u Guantanamu, a američki je izrazito human i pristojan. Ne znam, možda sam kontaminiran nedavnim događajima no to mi nije djelovalo odveć uvjerljivo. Govorimo o SAD-u početkom šezdesetih (u tom trenutku) i čini mi se da tako nešto može funkcionirati jedino kao podsjetnik u kontekstu „pogledajte kakvi smo bili, a u što smo se pretvorili“. Iz ove perspektive, aplaudirat ću Spielbergu ako ispadne da je htio pokazati da su se na kraju Amerikanci pretvorili upravo u ono protiv čega su se cijeli Hladni rat borili. Jer, kako rekoh, govorimo o SAD-u ranih šezdesetih. Sloboda još nije dosegnuta za značajan broj Afroamerikanaca, a pitanje ljudskih prava na američkom Jugu već dobrano potresa naciju. S druge strane, a u prilog Spielbergu, upravo se te godine nazivaju „američkim Camelotom“ pa je i logično da putevi nostalgije vode u tom smjeru.


„Most špijuna“ je već drugi film u kojem distributeri prevode samo engleski izgovorene riječi. Kad se prvi put to dogodilo mislio sam da se radi o omaški, ali zaista je neozbiljno i neprofesionalno distribuirati ovakav film, a da se gledateljima onemogućava puno uživanje u izgovorenom. Slučajno znam njemački pa nisam imao problema, ali smatram kako je ovakvo tretiranje hrvatskih gledatelja ispod svake razine pristojnosti; rekao bih da je tragično da ljudi koji volonterski prevode filmove na internetu to rade bolje od onih koje distributer za to plaća. U opisu filma na službenim stranicama piše „partially titled“; i pritom se misli na rečenice na ruskom i njemačkom jeziku. Hrvatski distributer („Blitz“) očito nije smatrao za shodno pročitati što piše u opisu filma i platiti nekoga da prevede i takve, kratke dijaloge.


Usprkos tome, „Most špijuna“ je zanatski dobar film. Ako zanemarimo to da Spielberg opet ubacuje previše patetike i da ne zna kad završiti film, „Most špijuna“ funkcionira kao klasični špijunski triler. Po nekoliko se detalja vidi da su na scenariju surađivala i braća Coen (obitelj Rudolfa Abela u DDR-u) što je Spielbergovoj poetici dalo potrebnu komičnost i donekle postiglo ravnotežu. Iako su mu neki domaći kritičari koje cijenim dali i maksimalne ocjene meni ipak „Most špijuna ne ulazi u tu kategoriju. Vrlo dobar film, isplati ga se pogledati, sjajna je fotografija i režija, no već uobičajeni Spielbergovi postupci čine ga lošijim nego što je mogao biti.


Šteta, čini mi se da bi Spielberg trebao pogledati monolog Jeffa Danielsa iz pilota serije „Newsroom / Redakcija“ (ovdje) da prestane naglašavati epsku patetiku i patriotizam koji je mogao funkcionirati prije dvadesetak godina. Barem za nas koji nismo Amerikanci. S druge strane, nisam siguran je li mu to uopće bitno.


Ocjena:  8/10
IMDB

Ocjena čitatelja:


Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.

0 komentari:

Objavi komentar