RECENZIJA: Nedovoljno dobra adaptacija klasika - "12 majmuna/12 Monkeys" (2015.)


Krenuo je trend serija prema filmskim predlošcima iz devedesetih. U prigodnom gledanju “Povratka u budućnost” ovih dana zapazio sam izuzetnu točnost tog filma u predviđanju tematskih, nostalgičnih barova s tematikom osamdesetih, ali ono što Zemeckis nije predvidio je da ćemo s istom žari biti nostalgični i za devedesetima. U kratkom vremenu imamo tako serijalizirane „Fargo“, „12 majmuna“ i „Vrisak“ s još nekoliko naslova u najavi. Prilagodba filmske priče za televiziju redovito uzrokuje skepsu pa je i kod ovih serija provedena s različitim stupnjem uspjeha. U ovom tekstu posebno ću se osvrnuti na „12 majmuna“ koji većina pamti u odličnom filmu Terryja Gilliama, ali se često zaboravlja da je i taj film prerada genijalnog kratkog filma „La Jetee“ Chrisa Markera. Može li još jedna prerada te priče biti uspješna, pogotovo kad se uzme u obzir da se emitira na SyFy-u? Začudo, može ako zamžmirimo na uobičajene nedostatke te mreže. Drago mi je da su nakon desetljeća življenja na lovorikama starih uspjeha napokon ove godine počeli proizvoditi SF, pa čak i kad nije posebno originalan. „12 majmuna“, kao i ranije izvedbe te priče, priče je kritična prema korporacijama, ljudima i manjku ekološke svijesti. Nažalost, za razliku od kratkometražnog i dugometražnog filma, ne uspijeva uvijek tu kritiku prenijeti na najbolji način. 


Osnovni koncept „12 majmuna“ zasniva se na putovanju kroz vrijeme da bi se spriječila katastrofa. Glavni lik, Cole (Aaron Stanford), vraća se u 2015. kako bi pronašao uzrok virusa koji pobije većinu svjetske populacije, a one preostale ostavi u borbi na život i smrt iz koje nitko ne izlazi kao pobjednik. Sve što zna, jedini trag koji mu je ostavljen, poruka je doktorice Cassandre Railly (Amanda Schull), koja jedno ime navodi kao izvor zaraze. Cole će se vratiti u njegovu prošlost, a našu sadašnjost da bi virus uništio prije nego što se pojavi. Hoće li njegova misija biti uspješna? Pitanje je to koje se nalazi u središtu „12 majmuna“. 


Rizik s preradama filmskih predložaka uvijek je taj da priča može izgledati razvučena, skrpana s više različitih gledišta, pa se u toj razvučenosti promaši bit. Rizik je to u koji je, pogotovo prema kraju sezone, upala i serija „12 majmuna“. U obranu scenarista, reći ću kako je njihov posao ovdje još i teži jer je originalni predložak zapravo genijalan kratki film koji je pretvoren u vrlo dobar dugometražni film sredinom devedesetih. Može li se priča rastegnuti na nekoliko sezona? Bi li, možda, bolje funkcionirala kao mini-serija? Sve su to legitimna pitanja i teško je na njih dati jednoznačan odgovor. „12 majmuna“ me ugodno iznenadilo. Više zato što nisam imao nikakva očekivanja i mislio sam da će serija biti dosta lošija nego što je na kraju ispala. Aaron Stanford mi nije bio materijal za nositi glavnu ulogu, a u početnim me epizodama nedostatkom ekspresije i kvalitetnog materijala posebno iritirala Amanda Schull. Količinu neuvjerljivosti njene glume mogao bih usporediti jedino s Megan Boone u „Crnoj listi“, ali tamo seriju izvlači odličan glumački partner pa se njena loša gluma zakamuflira. Ovdje to nije slučaj, a pomalo je bezobrazno reći da je jedan od najvećih problema „12 majmuna“ to što nema Jamesa Spadera/Brucea Willisa da spasi stvar. Netko je jednom rekao kako bi Bruceu Willisu vjerovao da spašava svijet u romobilu jednostavno zato što je on Bruce Willis. Aaron Stanford, nažalost, nema tu uvjerljivost. Naravno, ne treba usporedivati dva različita medija i ako budemo ovu seriju uspoređivali s filmom onda joj ne ginu loše ocjene, ali ne mogu a da ne pomislim kako bi s drugim glumcima i serija bila daleko kvalitetnija. 


Dobra je stvar što SyFy ovog puta nije odlutao u nekakve patetične romantike i neuvjerljive emocionalne ucjene. Zasad, a govorim dakle o prvoj sezoni, toga nema kao u drugim njihovim serijama. Idejno je „12 majmuna“ ambiciozan projekt, ali izvedbeno mu, po meni, ipak još dosta fali. Rekao bih da je, kad se sve zbroji i oduzme, dosta solidan. Trebao bi, doduše dolazite s onim popularnim trigger warning upozorenjima: 

- Ako ne uspoređujete s filmom... 
- Ako ne tražite nešto originalno... 

... onda bi Vam mogla biti dobra serija. 

Za ovakav tip serije važno je da se ne pogubi. „12 majmuna“ tu vrlo dobro slijedi nit. Lako je pratiti kad je radnja u 2015., kad u 2043., a kad odlazi u druga razdoblja. Osnovna misterija iza cijele priče bit će poznata onima koji su gledali film, tako da tu zasad nema naročitih iznenađenja. Čitavo vrijeme u toku prve sezone razmišljao sam o tome kako seriji fali vizualnog identiteta. Jedna od osnovnih odrednica zašto je Gilliamov film bio tako uspješan upravo je njegovo sjajno korištenje vizualnog kao naglašavanje pomaknutih elemenata priče. Upravo je ta vizualizacija, uz intrigantnu priču proizvela možda i Willisovu ulogu karijere. „12 majmuna“ se u svim svojim dosadašnjim verzijama dosta zasnivao na tom vizualnom elementu koji u seriji nedostaje. To je šteta, jer mislim da je serija mogla biti puno zanimljivija da ponekad kamera odradi ulogu naratora umjesto neuvjerljivih i ponekad napornih likova. 


Kad sve to zbrojim, mogu reći kako mi je drago da se SyFy s ovom serijom i „Tamnom tvari“ konačno vratio SF-u, ali isto tako dojma sam kako im je ova adaptacija ipak malo prevelik zalogaj. Sve u svemu, „12 majmuna“ su ugodna zabava koja će intrigirati one koji inače vole SF, ali ljubitelji filma iz sredine devedesetih sasvim su druga priča. Očekivanja su mi bila niska i ova serija je bolja od njih. Je li dovoljno dobra za pogledati čitavu sezonu? Uz toliko drugog kvalitetnog sadržaja na televiziji, moram reći da – nisam siguran. 


Ocjena: 6/10

IMDB

Ocjena čitatelja:


Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.