RECENZIJA: Nema šutnje za "Počivali u miru", čeka ih još neispričanih priča.

 

"Struna u krvi", "Ubojstvo", "Spirala zločina", "Luther", "Salamander", "Most", "Na dužnosti", "Tanka linija /The Shadow line" ... Niz koji uspješno nastavlja "Počivali u miru." Nakon što je druga sezona završila moram reći kako usporedba nipošto nije pretjerana, a i osvrnuti se na moguće daljnje perspektive u razvoju same serije kao i lika Lucije Car. Lucija Car prijeti da postane nešto kao Harry Hole, Hieronymus Bosch i Sara Lund u jednom, ali dok su svi oni u prvom redu detektivi Lucija ne može pobjeći od svoje novinarske prirode. Na momente podsjeća na Anniku Bengtzon, također reporterku iz pera švedske autorice Lize Marklund, a na momente je tako bliska hrvatskoj stvarnosti da joj Švedska ostaje (kao i mnogim hrvatskim emigrantima) tek utopijski ideal dosanjan na stranicama prodajnog kataloga. Teško je kvalitetno odigrati taj spoj, a autori druge sezone "Počivali u miru" postigli su najviše što su, po meni, u okvirima budžeta mogli. "Počivali u miru" su prva hrvatska serija u kojoj smo mogli vidjeti dvostruki kraj, prva serija u kojoj su se znalački raspetljavale paralelne priče, ali i prva serija u kojoj se (na produkcijski iznimno zahtjevan način) prikazao efektan kraj u kojem su neke stvari ostale neobjašnjene. U perspektivi moguće treće sezone, ali i opiranja seriji koja evidentno pomiče granice domaće produkcije, mogu samo reći kako je napravljen pravi potez. Kamo će nakon ove iscrpljujuće i emotivne epizode krenuti lik Lucije Car? Kamo će otići priča u trećoj sezoni i hoće li te sezone uopće biti? To su pitanja na koja nije lako dati odgovor. 


Nikica Gilić je jednom rekao kako je namjena javne televizije osiguravanje kvalitetnog programa. Javna televizija, za razliku od komercijalnih, treba svojim pretplatnicima osiguravati program vrijedan njihove TV pretplate, a HRT je to godinama izbjegavao činiti. Jasno je da se zbog ograničenja u kojima živimo ne može očekivati produkcija kvalitete BBC-ja, ali dobro je znati da se kvalitetnim scenarijem, odabirom životnih umjesto ispoliranih tema, i ambicioznijim (da ne kažem inteligentnijim) pristupom može napraviti proizvod koji je barem približan po kvaliteti serijama navedenim iznad. "Počivali u miru" su u tom smislu zbilja pionirska serija. Prvu sezonu možemo gledati kao svojevrsni proceduralni probni balon. Svaka je epizoda imala svoju priču, labavo povezanu pozadinskom radnjom. Ta pozadinska radnja u ovoj je sezoni izbila u prvi plan, a sama je serija na nekoliko razina doživjela transformaciju. Efektnost druge sezone, a posebno njenog svršetka može se vidjeti u sjajnoj paradigmi uvodne špice koju smo vidjeli u posljednjoj epizodi. Lucija okružena utvarama globinske (ali i svoje) prošlosti shvaća svu zlokobnost one izjave s prvog uvodnog foršpana: "Da bi mrtvi počivali u miru, živi moraju platiti visoku cijenu." Cijena koju je Lucije platila (i u trenutku završetka serije još plaća), cijena je njenih pogrešaka i procjena koje su dozvolile situaciji da eskalira. Ta eskalacija, ipak, mogla se naslutiti već na svršetku predzadnje epizode jer je, stara poslovica kaže, put do pakla često popločen dobrim namjerama. 


Upravo tu, u tom segmentu, evolucija serije dobiva svoj puni zamah. U ovom formatu ona traži participaciju gledatelja, traži stalnu pozornost i inzistira na nagađanjima oko konačnog ishoda. Takav format nešto je na što hrvatski gledatelji od domaće produkcije nisu navikli i toliko je različit od prve sezone da ne čudi kritika kako je prva sezona bila "razumljivija." Svakako, prva sezona je bila zagrijavanje za ovako intrigantan format druge, ali treba istaknuti kako se u ovakvom formatu traži interakcija kvaliteta stvaralaca serije i same TV kuće. U ovom formatu serija zaslužuje nekoliko repriziranja u toku emitiranja, stavljanje na "emisije na zahtjev" i maratonsko emitiranje prve i druge sezone u doglednoj budućnosti. U nekakvom budućem pay-per-view servisu "Počivali u miru" mogli bi postati pravi hit jer je serija, ovako kako je napisana u drugoj sezoni, stvorena za takvo gledanje. 


Kritike serije su varirale kroz sezonu. Od onih prema dijalektu na koje sam se referirao u prošlom tekstu, do pojavljivanja poznatih ličnosti (Gustafi, Alen Vitasović) i "nelogičnog" ponašanja junaka u njihovom prisustvu pa sve do porijekla nekih narodnih pjesama u izvedbi grupe "Veja". "Mrzitelji će mrziti", kaže poslovica. Kritiziranje Lucijina ponašanja u pijanom stanju u prvoj epizodi moguće je samo ako nikad niste vidjeli pijanu osobu s psihičkom traumom i ako nešto vrijedno kritike tražite povećalom. Što se tiče porijekla narodnih pjesama, usmena književnost ima jednu specifičnost. Ona se, naime, zapisuje i prenosi predajom. Vrlo je lako moguće da je netko na putovanju pjesmu čuo, zapisao i donio u Istru, a motiv koji nije specifičan za okruženje je ostao (žandari kolju žene u pjesmi "Anka"). Nekad je prije kritike potrebno poznavati i prirodu medija koji se kritizira. S obzirom da su to i jedine kritike koje sam imao prilike čuti u toku emitiranja zaključit ću da je "Počivali u miru" uspješno transformirala serijal iz proceduralnog formata u ovaj detaljniji i opširniji pri čemu je odabir Istre kao lokacije radnje uistinu za svaku pohvalu. 


Daljnja razrada teme serije vidjela se u odličnoj dinamici odnosa Lucije Car i Mate Šušnjare. Već spomenuti veliki plus u glumi Dragana Despota (koji u skladu s prezimenom u pojedinim kadrovima podsjeća na Staljina) bio je i veći kako se sezona primicala kraju. Dinamika to dvoje glumaca posebno je jaka u samoj seriji, a do samog je kraja serija glumački zadržala samo dvije (donekle) slabe točke. Anja Šovagović Despot se usprkos poboljšanju nije do kraja prilagodila seriji, niti je bila odveć uvjerljiva u ključnim momentima devete epizode, a Jelena Miholjević kao Zora Agnezi ostala je jednako blijeda kao i u prvoj sezoni. Nedavno smo ju imali priliku gledati i u seriji "Crno bijeli svijet" i teško mi se oteti dojmu kako je ona u dvije potpuno različite serije, drugačijeg pristupa i tematike zapravo glumila na isti način. Sva sreća pa je njena uloga u ovoj sezoni sporedna i nije dobila prostora kao što je bio slučaj ranije. Za pohvalu je i pojavljivanje Lucijina brata s čijim je likom u prvoj sezoni bilo neuvjerljivosti i problema. Ovdje ga vidimo starijeg i odraslijeg, no i dalje s naglaskom na kompleksu radi invaliditeta koji mu, s obzirom na potencijal lika u glavnoj radnji, ne bi trebao ostati glavnim obilježjem. Bilo bi zanimljivo vidjeti njega kao kontra-težu Lucijinoj psihičkoj rastrojenosti u trećoj sezoni, ali i kao mogući izvor motivacije za očekivanu depresivnu crnu rupu u koju bi nakon desete epizode mogla upasti. Ines Polić je naglasila mogućnost Lucijinog psihičkog propadanja, a vrlo emotivna scena u kojoj su briljirale i Nina Violić i Judita Franković mogla bi snažno rezonirati u treću sezonu. Tu vidim snažnu ulogu Lucijina brata, jer još uvijek čekam kad ću u igranoj seriji vidjeti osobu s invaliditetom koja će svoj invaliditet pretvarati u prednost, a ne robovati kompleksima. 


Deseta i posljednja epizoda serije zaslužuje posebni odlomak u tekstu. Produkcijski vrlo vjerojatno najzahtjevnija epizoda sezone dovela je Luciju Car na prag suočavanja s istinama koje nije željela saznati, ali i natjerala ju da se suoči sa samom sobom. Veza između nje i Šušnjare u toj je epizodi kulminirala i bilo je u potpunosti jasno da je to dvoje likova zatvorilo krug započet scenom iz zatvora u četvrtoj epizodi. Koliko god to bilo pogubno za Lucijino samopouzdanje jasno je kako je Mate Šušnjara respektira, ali i da to dvoje likova i nisu toliko različiti kako bi se dalo zaključiti na samom početku prve sezone. Goran Dukić je svakako dobitak serije, dao joj je mračniji i ljudskiji ton pa su i scene (dosad izbjegavane zbog javnog ćudoređa) izgledale bliže stvarnom životu nego teatralnosti na koju smo navikli. "Počivali u miru" je, kako se i iz imena može zaključiti, dosta prizemljena serija. Serija u kojoj krv na asfaltu nije ništa novo niti neobično. Serija u kojoj ništa nije tabu tema. Još ću jednom istaknuti kako se nadam da će ona biti samo početak nekih novih vjetrova u domaćoj TV produkciji a da će isforsirani i teatralni sitcomi zbilja "počivati u miru". Osjeti se dah optimizma nakon ovih dva mjeseca u tim vodama i moram reći da se nakon dugo vremena veselim valovima koji bi se mogli dići nakon što je završilo emitiranje dva zahtjevna domaća projekta na nacionalnoj televiziji. 


Bilo bi šteta da ih se ignorira i da se vratimo u onu žabokrečinu kad se napokon otvara obzor prema kojem možemo zaploviti. Nadam se i trećoj sezoni serije "Počivali u miru", kao što se nadam i da bi se radnja jednom nakon "Kapelskih kresova" mogla preseliti i u često zanemarivani Gorski kotar koji također ima svoje priče i legende poput "Demona goranskih šuma". Oprostit ćete mi na ovom izljevu lokal-patriotizma, svatko ima pravo makar na kap. Treća sezona otvara nove vidike i ima sasvim druge potencijale. Nadam se da se neće naći netko pametan pa ju odgađati iz vlastitog kompleksa ili nemoći. Nek se Lucija Car malo odmori. Ono što je doživjela nije lako. Oslanjam se na nju da će nam ispričati nove "neispričane priče", baš onakve o kojima svi vole šutjeti.


Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.