DANČI BIRA: The Commitments (1991.)


Glazba je za dušu, za radnike, za strast i za ono najljudskije u nama. Ne mislim pritom na ono držanje za rukice i ljubav zauvijek dok par gleda u zalazak sunca. Ne, stari. Mislim na soul. Soul je iskren, soul je do srži glazba kojom se dotiče duša. Crnačka glazba? Irci su crnci Europe, Dublin je crnački grad Irske, a sjeverni je Dublin najcrnji, radnički dio grada. Ustanite gospodo, zasvirajte soul i recite - ponosni smo što smo crnci!  


Sve ovo, u izvrsnom irskom filmu "The Commitments" izgovorit će glavni junak Jimmy Rabbitte. Radnička slika Irske u ovom se izvrsnom filmu Alana Parkera ("Missisipi u plamenu", "Evita", "Ponoćni express", "Anđelin prah") izmjenjuje sa zvukovima soul glazbe pokazujući nam tako nevjerojatan spoj dvije u korijenu različite ali slične tradicije.  Dovesti soul u Dublin postat će misija novosnovanog benda a njegovi članovi će s prvim uspjesima iskusiti sve ono što je brojne bendove na pragu uspjeha dovelo do raspada. Kad se jaka ega susretnu, suradnja će doći pod znak pitanja. U tom je smislu ime benda dvoznačno: "The Commitments" bismo ugrubo mogli prevesti kao "Obvezani" ali baš će ta posvećenost i odgovornost biti najprije na testu čim bend dosegne svjetla pozornice. 


U sjajnim monolozima gdje intervjuira sam sebe do izražaja dolazi glumačko umijeće Roberta Arkinsa kao menadžera benda i okosnice radnje. On je jedan od onih snalažljivih likova. U tramvaju će dilati piratske video-kasete, na tržnici glumiti šanera a onda ispod nosa svima u irski glavni grad uvesti potpuno novi glazbeni pravac. Soul je glazba za radnike, kaže on. Treba ih razbuditi, a to ćemo napraviti tako da im dotaknemo dušu umjesto da ih tetošimo ušećerenim šlagerima i rock baladama. 

 
Bend će svim svojim članovima pokazati kako je moguće ljestvicu u životu podići više od perspektive radnika što radi za minimalac, a kojem su snovi usredotočeni na prljave i tmurne ulice Dublina. Također, kako kaže jedan od likova u filmu, kad bi u Irskoj bilo više soula možda ne bi toliko pucali jedni po drugima. Parkerov prikaz Irske je prilično nostalgičan i vjerojatno namjerno optimističan ali osvježenje je bilo vidjeti jedan pozitivni prikaz katoličke crkve u svemu tome. Danas, kad je postalo nepopularno proglašavati katoličke svećenike bilo čim drugim osim pedofilima i manipulatorima, Irci pokazuju kako svećenstvo može imati vrlina koje im se često zaborave pripisati. Kako u recentnoj "Kalvariji" s Brendanom Gleesonom tako i ovdje, svećenici nisu negativci. Dapače, u jednoj iznimno zanimljivoj sceni kad pijanist benda i glavni junak na crkvenim orguljama sviraju "Whiter shade of pale" i govore kako ne razumiju tekst svećenik u filmu im kaže kako ni on nikada nije shvatio taj dio iako je često preslušavao tu pjesmu.


"The Commitments" je zabavan film. Jameson ga je u provedenoj anketi proglasio i najboljim irskim filmom ikad snimljenim. Osobno, ne bih išao toliko daleko jer imaju Irci sjajnih filmova ali rekao bih da je ovo jedan od filmova koji zna nasmijati i zabaviti. Posebnost ovog filma je u neskrivenim referencama i odličnim karakterizacijama likova. "The Commitments" se ne zaboravlja nakon što se pogleda. 

Dodat ću još da nije dug put od Pape do Elvisa. Ako vas zanima zašto, pogledajte film. Neću više otkrivati, samo ću reći da je "The Commitments" jedno od onih iskustava koje se ne smije propustiti. Veseo, zabavan i dobro napravljen irski film koji nije propustio prenijeti neke važne poruke i dotaknuti neke prešućivane teme. Napravio je to bez velikih riječi. Glazba je, to znamo, najbolji posrednik od svih. 




Ocjena: 8/10


Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.